Volume 73 (2022): Edizione 4 (December 2022)

Urbanizacija i industrijalizacija su u porastu u cijelome svijetu. S obama ovim fenomenima izravno su povezana zagađivala iz okoliša, poput potencijalno toksičnih elemenata (PTE). Dva elementa koja izazivaju najveću zabrinutost su arsen (As) i olovo (Pb) u tlu i vodi, bilo da su tamo došli prirodnim putem ili zbog ljudske djelatnosti. Oba su i potencijalno kancerogena. U ovom preglednom radu razmatraju se mehanizmi kojima As i Pb ugrožavaju metaboličke procese i izazivaju oštećenja genoma. Unatoč zabranama i naporima da se ograniči njihovo korištenje, oba su elementa perzistentna u okolišu i predstavljaju rizik za ljudsko zdravlje, zbog čega je potrebno nastaviti s njihovim toksikološkim istraživanjima.

Kardijalna kirurgija je kirurška struka koja se vrlo brzo razvija, a u kojoj se pri radu koristi uređaj za izvantjelesni krvotok. Njegovo korištenje dovodi do sustavnog upalnog odgovora koji se prezentira kao ishemijsko-reperfuzijska ozljeda i multiorganska disfunkcija. Resveratrol, stilbenoid iz skupine fenola, prirodni je antioksidans koji se nalazi u grožđu, borovnicama, malinama, murvi i kikirikiju, a smatra se da ima neuroprotektivna, antidijabetička, antikarcinogena i kardioprotektivna svojstva. Prema dosadašnjim znanstvenim istraživanjima, resveratrol je moguće glavni čimbenik kardioprotektivnoga djelovanja vina, koje se očituje vazodilatacijom, smanjenjem količine reaktivnih radikala kisika i arterijskoga krvnog tlaka, zatim smanjenjem peroksidacije lipoproteina male gustoće i ublažavanjem ishemijsko-reperfuzijske ozljede. Cilj je ovoga pregleda sažeti trenutačno znanje o potencijalnim kardioprotektivnim svojstvima resveratrola u bolesnika koji se podvrgavaju kardiokirurškom zahvatu pri kojem se koristi uređaj za izvantjelesni krvotok. Resveratrol ima razne učinke na ljudsku kardiovaskularnu fiziologiju, od kojih mnogi još moraju biti istraženi.

Moksifloksacin je važan antibiotik koji se često rabi za liječenje rekurentne infekcije bakterijom Escherichia coli (E. coli). Cilj je ovog istraživanja bio ocijeniti njegovu djelotvornost u formulaciji s krutim lipidnim nanočesticama (engl. solid lipid nanoparticles, krat. SNL) i nanostrukturiranim lipidnim nosačima (engl. nanostructured lipid carriers, krat. NLC) kao njegovim vehikulima. U tu smo svrhu osmislili dva SLN-a (SLN1 i SLN2) te dva NLC-a (NLC1 i NLC2) različitih svojstava (veličine čestice, raspodjele veličina, zeta potencijala i sposobnosti enkapsulacije) te ih obogatili moksifloksacinom kako bismo utvrdili njegovo otpuštanje, djelovanje protiv E. coli i citotoksičnost za makrofagnu staničnu liniju RAW 264.7 in vitro. S bakterijskom apsorpcijom od 57,29 %, SLN1 se pokazao značajno djelotvornijim vehikulom moksifloksacina od njegove standardne formulacije (otopine), a formulacije s SLN2, NLC1 odnosno NLC2 s odgovarajućim apsorpcijama od 50,74 %, 39,26 % odnosno 32,79 % iskazale su djelotvornost sličnu onoj standardnog antibiotika. Test citotoksičnosti nije pokazao značajnu toksičnost nanočestica bez obzira na to jesu li sadržavale moksifloksacin ili nisu. Naši rezultati upućuju na mogući smjer razvoja djelotvornih lipidnih nosača kojima bi se mogle smanjiti nuspojave i povećati antibakterijska djelotvornost liječenja s obzirom na sve veću bakterijsku rezistentnost.

Bolničke infekcije mogu se prenijeti zrakom pa je higijena zraka u bolničkim sobama važan preventivni čimbenik. Standardne metode dezinfekcije nisu dovoljne za potpuno uništavanje bakterija u zraku te je potrebno pronaći odgovarajuću metodu dezinfekcije zraka. Primjena plinovitih dezinficijensa pokazala se učinkovitom, a ozon je potencijalni kandidat za dezinfekciju zraka u bolničkom okružju zbog dokazanog antimikrobnog učinka i niske cijene proizvodnje. Svrha ovog istraživanja bila je utvrditi antimikrobni učinak plinovitog ozona na kakvoću zraka bolničke sobe i identificirati standardne bakterije, raspršene u zraku. Istraživanje je provedeno u bolničkoj sobi Opće bolnice “Dr. Ivo Pedišić” u Sisku. Zrak je bio uzorkovan na različitim mjestima u prostoriji prije i nakon tretmana ozonom u trajanju od 1 sata / 15, 71 mg/m³. Nadalje, identifikacija i kvantifikacija vrsta bakterija provedena je u uzorkovanom zraku na različitim lokacijama. Dominirale su gram-pozitivne bakterije iz rodova Micrococcus, Staphylococcus i Bacillus. Nakon tretmana, broj bakterija u zraku smanjen je 33 %, 58 % i 61 %, ovisno o lokaciji uzorkovanja, a najotpornijima su se pokazale bakterije iz roda Micrococcus. Plinoviti ozon prouzročuje značajno smanjenje mikroorganizama koji su raspršeni u zraku u česticama prašine i kapljicama u bolničkoj sobi. Preporučuje se produljeno djelovanje s većim koncentracijama ozona u kombinaciji s mehaničkim čišćenjem i čestim prozračivanjem.

Praćenjem učinka odabranih imidazolijevih i kloriranih bispiridinijevih oksima utvrđeno je da uzrokuju citotoksičnost i aktiviraju različite mehanizme ili tipove stanične smrti. Kako bismo to detaljnije istražili, analizirali smo aktivaciju nekoliko signalnih putova, kao i interakcije acetilkolinskih receptora (AChR) s navedenim oksimima te procijenili može li se opaženi toksični učinak objasniti njihovim utjecajem na ove specifične mete. Rezultati su pokazali da su klorirani bispiridinijevi oksimi prouzročili vremenski-ovisnu citotoksičnost, bez smanjenja razine ATP-a uz aktivaciju ERK1/2 i p38 MAPK-vezanih signalnih kaskada i inhibiciju fosforilacije STAT3 i AMPK proteina. Imidazolijevi oksimi djelovali su vremenski neovisno, uz značajno smanjenje razine ATP-a i inhibiciju ERK1/2 signalnog puta te fosforilaciju p38 MAPK, AMPK i ACC proteina. Navedeni signalni putovi obično se aktiviraju ili promjenom unutarnjega staničnog statusa, osobito energetskoga, ili vanjskim signalima, što upućuje na moguće interakcije oksima s nekim membranskim receptorima. Zanimljivo, in silico analizom procijenjeno je da je najvjerojatnija interakcija testiranih oksima s porodicom G-protein-spregnutih membranskih receptora (GPCR). K tomu, eksperimentalno je potvrđeno da testirani oksimi djeluju kao mogući antagonisti acetilkolina za vezanje na membranske AChR, potvrđujući tako i računalnu in silico procjenu. Iako interakcije ispitanih oksima s membranskim receptorima treba dodatno potvrditi, takve bi ih interakcije učinile kandidatima za razvoj specifičnih terapija u drugim područjima istraživanja, osim u istraživanjima povezanima s kolinesterazama, npr. kao moguće protutumorske lijekove, putem utjecaja na fluks iona Ca²⁺ uključenoga u progresiju tumora.

Budući da su ograničene spoznaje o štetnim učincima mono(2-etilheksil) ftalata i monobutil ftalata, dvaju ključnih metabolita najčešćih ftalata koji se rabe u izradi plastike u različitim proizvodima za svakodnevnu primjenu, cilj je našeg istraživanja bio dobiti potpuniju sliku o njima s obzirom na organske sustave, uključujući krv, jetru, bubreg i gušteraču u 66 mužjaka štakora u pubertetu, nasumce raspoređenih u jedanaest skupina po 6 životinja, od kojih su neke gavažom primale jedan od tih dvaju metabolita 28 dana u dozama od 25, 50, 100, 200 ili 400 mg/kg tjelesne mase na dan. Kontrolna je skupina primala samo kukuruzno ulje, koje je u drugim skupinama služilo kao otapalo za metabolite. Na kraju pokusa prikupljeni su uzorci krvi za biokemijske, hematološke i imunološke pretrage. Uzorci bubrega, jetre i gušterače uzeti su disekcijom za histopatološku analizu. Izloženost bilo kojemu od tih dvaju metabolita dovela je do povećanja mase jetre i smanjenja mase gušterače, posebice pri najvišim dozama. Izloženi štakori imali su povišene vrijednosti ALT, AST, glukoze i triglicerida te snižene vrijednosti ukupnih proteina i albumina u krvi. Oba su metabolita dovela do povećanja prosječnog volumena eritrocita (MCV) i pada hemoglobina u usporedbi s kontrolnom skupinom. Premda su doveli i do pada razina inzulina u krvi, nalazi na antitijela na stanice Langerhansovih otočića i inzulin u izloženih štakora bili su negativni, baš kao i u kontrolnoj skupini. Histopatološke promjene povezane s izloženosti obuhvaćale su sinusoidnu degeneraciju u jetri, glomerulsku degeneraciju u bubregu te degeneraciju otočića gušterače. Naši rezultati potvrđuju toksično djelovanje MEHP-a i MBP-a na endokrine organe mužjaka štakora u pubertetu, ali isto tako upućuju na potrebu za daljnjim istraživanjima ne bi li se bolje razumjeli mehanizmi koji stoje iza štetnih događaja, naročito pri kroničnoj izloženosti ftalatima.

Silicijev dioksid v kristalni obliki se uporablja v različnih gospodarskih panogah ali pa je prisoten kot vzporedni produkt. Fini delci se po vdihavanju deponirajo v pljučih in lahko povzročijo nastanek silikoze, kronične obstruktivne bolezni pljuč in pljučnega raka. Cilj študije je bil oceniti poklicno razširjenost izpostavljenosti vdihljivemu silicijevemu dioksidu in stopnjo zdravstvenega bremena zaradi take izpostavljenosti v Sloveniji. Da bi to lahko naredili, smo v prvi raziskavi skušali oceniti število delavcev izpostavljenih vdihljivemu silicijevemu dioksidu v slovenski industriji, v drugi pa smo odčitali in klasificirali spremembe na radiogramih delavcev izpostavljenih vdihljivemu silicijevemu dioksidu. Iz slednje bi lahko posredno sklepali o zdravstvenem tveganju preostalih izpostavljenih delavcev v Sloveniji. Vendar pa je prva študija pokazala, da so javni podatki nezanesljivi in pomanjkljivi in da predstavniki podjetij močno podcenjujejo poklicno izpostavljenost silicijevemu dioksidu. Meritve celokupnega praha je naredilo le 8,3% podjetij, meritve praha silicijevega dioksida pa le 1,8 % sodelujočih podjetih. Druga raziskava je pokazala, da ima ena tretjina izpostavljenih delavcev spremembe na rentgenogramih pljuč, ki bi jih lahko pripisali silikozi. Ker so bili pridobljeni podatki hudo podcenjeni in nezanesljivi, cilj naše študije ni bil dosežen; rezultati pa so pokazali, kaj je potrebno storiti za izboljšanje stanja. Vsa podjetja morajo biti sistematično obveščena o poklicnem tveganju, inšpekcija za delo pa mora vztrajno, redno in dosledno izvajati nadzor izpostavljenosti.

Najčešći metabolički put konjugacije u ljudi je glukuronidacija zbog svojih različitih i brojnih potencijalnih supstrata. Enzim UGT2B7, kodiran genom UGT2B7, eksprimiran je u bubrezima i crijevima, a aktivan je i u mozgu. Podatci o učestalosti polimorfizma UGT2B7 u hrvatskoj populaciji vrlo su ograničeni. Cilj ovog istraživanja bio je procijeniti učestalost polimorfizma UGT2B7 c.-161C>T (rs7668258), povezanoga s promijenjenom aktivnošću enzima, u hrvatskoj populaciji te ga usporediti s učestalošću u drugim etničkim skupinama. Ovaj je polimorfizam u potpunoj neravnoteži vezanosti s potvrđenom važnom varijantom UGT2B7 c.802C>T (UGT2B7*2, rs7439366) u kliničkoj medicini. Svi ispitanici redovito su upućivani na farmakogenetičko ispitivanje u KBC Zagreb, a svi podatci prikupljani su nekoliko godina i retrospektivno analizirani. Genotipizacija je provedena lančanom reakcijom polimeraze u stvarnom vremenu (PCR) korištenjem TaqMan^® testa genotipizacije metabolizma lijekova za UGT2B7 c.-161C>T (rs7668258). Ukupno je bio uključen 501 pacijent: njih 120 (23,95 %) bili su nositelji genotipa UGT2B7 c.-161CC, njih 255 (50,9 %) bili su heterozigotni nositelji (UGT2B7 c.-161CT), a 126 (25,15 %) ispitanika homozigotni nositelji UG2TB7 c.-161TT. Učestalost alela varijante UGT2B7 c.-161C>T u ovom istraživanju bila je T=0,506. Kao zaključak, učestalost alelnih varijanti i genotipova UGT2B7 c.-161C>T u hrvatskoj populaciji u skladu je s ostalim europskim populacijama.

U ovom istraživanju ispitivane su spolne razlike u točnosti i brzini prepoznavanja izraza tuge, ljutnje i straha s muških i ženskih lica. Prema evolucijskoj hipotezi prijetnje, žene bi trebale biti brže i točnije u prepoznavanju facijalnih ekspresija straha i tuge, a muškarci u prepoznavanju ljutnje. Prema evolucijskoj hipotezi o prepoznavanju protivnikovih emocija, muški promatrači trebali bi biti učinkovitiji u prepoznavanju emocija s muških lica, a ženski promatrači u prepoznavanju emocija sa ženskih lica. Zadatak prepoznavanja emocija uključivao je 210 fotografija u boji iz baze podataka Karolinska Directed Emotional Faces (KDEF). Uzorak su činili studenti (29 muškaraca i 29 žena). Testiranje je provedeno individualno, a učinkovitost je mjerena točnošću i brzinom prepoznavanja (vrijeme reakcije). Rezultati su pokazali da su žene bile brže od muškaraca u prepoznavanju svih triju emocionalnih izraza. Također su bile točnije u prepoznavanju straha, a spolnih razlika u točnosti prepoznavanja tuge i ljutnje nije bilo. Nisu pronađene značajne interakcije između spola modela i promatrača ni u točnosti ni u brzini prepoznavanja. Međutim, sva tri emocionalna izraza prepoznata su točnije, ali ne i brže, kada je model koji iskazuje emociju bio ženskog spola. Specifičan obrazac spolnih razlika u prepoznavanju izraza lica, pronađen u ovom istraživanju, ne potvrđuje u cijelosti evolucijsku hipotezu prijetnje.